Čini mi se
kao da te rosa
natapa mojom žudnjom
prepusti se nečem u sebi

evo me dušo
dolazim
u mojim su rukama
tvoj dan i tvoja noć

nitko te ne može istrgnuti
iz mog naručja
ili može
imenom te tvojim zazivam

ti si moj
ostani gdje jesi
ili bolje
nemoj se ni pokrenuti

hoćeš li život sa mnom
okolnosti su tu
sad je tvoj trenutak
živi našu vjeru

koračaj u njoj
do mene
dotakni moje srce
osluškuj ga

i dopusti mu da povjeruje
u život
neka u tebi sve vrije
snažno kao nekad

tvoja me ljubav
natapa
osvojila me istina
ne boj se

moje su ruke sigurne
život se naš sada
može spasiti
jer smo ga već izgubili

samo trenutak
zahvalimo se
dokaz svetom
što nas je spojio

U zapučku njegovoga plavog kaputa
vidi se vrpca časti
sluša me hladno
s malo poštovanja

a istovremeno se zabavlja
promatrajući i otkrivajući svoj život
koji je sada kao i uvijek
vođen istim stilom

nema druge
valja se pokoriti
jer ponovo nailazi
na istu protivnicu

stavljenu u njegov zavjetni kovčeg
označen u pravom smislu riječi
opaža po drhtanju moje torbice u ruci
da pokušavam ovladati strašnim uzbuđenjem

kojim se okajava
zabranjena sreća
okreće se prema meni
i čeka koju riječ

imam veliki talent
ali ga darujem nizašto
i osuđujem sebe
umjesto njega

prilike su protiv nas
njegov je cinizam u pitanju
a kakvi sve nisu komentari
o njegovom životu običaju
pa čak i odijelu

za one koji znaju čitati s njega
kakve li su mu samo bile hlače
čiste ili gotovo čiste
lice kao od lima

vrlo duboke bore
koje se ne daju izgladiti
ona su pravila
njegove vječne borbe

a duša
pa i ona mora biti kao lice
on
taj najčudniji proizvod od pjene

je li to glava živa čovjeka
koji nije više čovjek
ljubim li ga radi sebe ili prolaznih užitaka
koji me očaravaju

neka čovječe
niste osjetili
onu svetu jezu
kojoj je Bog utisnuo pečat

divne savršenosti
kakvim imenom da se nazove
ljubav koje nema
a ujedinjuje nas zauvijek

Miris težak i neoprostiv
ljepljiva i mutna voda
nešto čudno i ustajalo

jesam li ja to vezana
lancima svoje sudbine
koji me nemilosrdno
vuku u tu bljuzgu

u kojoj se gušim
a moja rana i dalje krvari
uznojena sam
izbezumljena i raznježena

osjećam katastrofu
i ništa ne mogu učiniti
bolesna sam
on stoji bespomoćan pred mojom boli

a može u moj život unijeti svjetlost
ali ne želi
osjećam da nisam dobra
dovoljno pametna lijepa


žrtva sam niske
razine samopouzdanja
nekada mi je tepao
planet je samo tebe stvorio

jedinstvenom
ne postoji druga kao ti
to me je činilo
originalnom posebnom

i nema nikakve sumnje
prodirao je
u moje sne
a nikada se nije pitao

kakav mora biti
da bi bio dio moga sna
više i ne mora doći
ne treba i nije me briga

u grupi sam pod neriješeno
danas
budan san stavljam u pozadinu
žive moje želje besmrtnog

I bacam tvoju britvu
i olovku za obrve
dobro je
sve je dobro

shvatila sam
da od vremena čovjeka
nastojimo se popeti
stepenicama do raja

ali se zbog vlastite slabosti
putevi ruše
ti si moj grijeh
a sam Bog zna

zašto i dalje stojim
u čistom svjetlu njegovom
cilj nedostižan svima nama
a da mu ispričam grijeh

koji me mori
ispovijedam grijeh požude
moja žudnja za tobom
nesmanjiva je

robinja svojih strasti i ljubavi
a ti
mitska slika cjelovite ličnosti
jer ti si jedino ljudsko biće

kojem nakon rađanja
ne slijedi
umiranje nestanak ništavilo
razumije se vječno si u meni

krupan si i bradat
brada je treći dan zar ne
kockasta košulja zataknuta
u izblijedjele radne traperice

toplina tvoga osmijeha
uvijek me je opuštala
kod strogosti tvojih riječi
uostalom sljedeći put

kad želiš bojati kosu
bojaj i obrve
da imaš odgovarajući ton.
ona želi mlađega

pritišće te vrijeme zrelih godina
koje ne znaš nositi stoički
bojiš se njene ljepote
i baršunaste kože mladosti elastične


e moj dragi
vjeruješ li u Boga
ne istinski
blaga sućut ječi ti u glasu

loše
propuštaš nešto dobro
pogledavaš na sat
prebrzo otkucava vrijeme

a kad se probudiš
potraži me
sigurno ću biti tu negdje
u blizini

bosonoga odlazim u kupaonicu
i stajem pod tuš
žustro se otirem grubim ručnikom
i navlačim tvoje izblijedjele radne traperice

Bježim i
zatirem tragove
ne želim se
više kriti iza zakletvi

njihova će nas
bezosjećajnost uništiti
taj put
uski

kosi put
vodi nas
u ništavilo
bez skretanja

ni tamo ni amo
nepošten prijedlog
ali zbog čega
uvijek mi ulijevaš povjerenje

živim u svijetu
bez misli
govoriš a zapravo
me ne gledaš

ne možeš vidjeti
moje raširene zjenice
u drhtavim pokretima iščekivanja
u čaroliji smo

ulazimo kroz tajna vrata
maska istine
u mom životu
ponovno trenutak nepažnje

tako sam ranjiva
ne želim samoću
vrati se
zovem te
i uvijek iznova taj nemir

Moja poetska odrednica
niz nebitnih razloga
ljubav prema tebi
strah od smrti
užitak u stvaranju

pusti me da smislim strategiju
za ovo preživljavanje
možda za tvoj rođendan
i budemo zajedno
bit ću dobra dajem obećanje

a dvije ulice dalje
mokra i u mrvicama boli
vrištim
kajem se
plačem

Bože to su prve ozbiljne riječi
o meni kao žrtvi
propust sudbine
možda nepravda

napuštena prevarena
spremna na odricanje
i prepuna vjere u tvoju ljubav
miljama miljama daleko
koja te kombinacija smiruje
ti i ona prva ili sedma
vraćam se na na tvoju svaku izgovorenu riječ
koliko praznog hoda

a zašto me nisi upitao ništa baš ništa
a voliš dvije žene istovremeno
tražim pravdu za sebe
za nju

kakva bigamija uperena protiv moga srca
volim te mržnjom svojih šest godina strasti
i pogledom zahvali svakom mom koraku
budi sretan što sam živa

tko kome može zamjeriti
večer odmiče
ja u Zelini
a ti mi kao nekad ljubiš lice

kakva strast
taj si onaj kojem ne želim ništa zamjeriti
nije pravedno
već odlaziš

a možda za tvoj sljedeći rođendan
budemo opet zajedno no bez obećanja
ne želim ga od tebe
ne privlačim li te još kao nekada
već šesti dan mijenjam posteljinu
potpuno je mokra
što li to perem i bacam sa sebe
gdje je ručnik

prepoznat ću te po tvom mirisu
siguran trag koji slijedim godinama
potpuno iscrpljena
no i dalje pouzdano vjerna svome njuhu

prepoznajem te po kosi
i načinu po kojem je pramen počešljan
onako nemarno malo i sijed
idu godine

prolazim prstima po tvojoj bradi
usnama
jesu li to uopće moji prsti
za koju godinu

možda opet za tvoj rođendan
a možda te u mojim godišnjim dobima
više neće biti
kada ti je uistinu rođendan

Trljajući po džepu
sa svojim specijalnim ključem
i gledajući te
znam da je alarm već uključen

preuzeo si odgovornost i promijenio iluzije
jer prostor za igračke davno je beskoristan
i više ne traži da se prilagođavamo
postojećim okvirima

barem znam da si oprezan
odlazim sve dalje i dalje
do mjesta
gdje ne želim biti

bez tebe
jer samo nevini mogu vjerovati u Boga
neka ti ne bude žao
nije ti naneseno zlo

najviše smo voljeli spavati
da jedno drugome
legnemo u krilo
ležeći na leđima do zida


stavljao si mi ruku pod glavu
a ja sam mazila tvoju dragu šiju
tko provlači prste
prosijedom kosom moje radosti

nikada nije uočila
kada prođe preko nje
da koža stvara nabore zadovoljstva
i tiho mrmljanje usnulog čovjeka

koji šapuće moje ime
i da znaš da je mrzim
oštro nastupam za ženu u kaosu
i nije mi svejedno

zbog moje vlastite sigurnosti
i dalje tragam
za specijalnim ključem
što li otvara sobu s niskim stropom

pomakla ti se adamova jabučica
i progutao si veliki gutljaj zraka
i nije važno što sam mogli biti

završavam
mrlja tinte
davno je pokrila tvoje ime

Ushićivalo te
čim bi se kršila pravila
i miris na opasnost
sa zapanjenošću si uviđao

kolika je zapravo moja moć
duboko negdje u našim ljubavnim noćima
otkrio si moju ranjivost
skrivenu slabost

ležala je u korijenu moje vatre
pričala sam u snu
nepovezani kratki zvukovi
zgrčeno lice koje ne vidi

u svojim ocjenama bio si nemilosrdan
a onda sam odjednom
bez ikakve najave nestala
bez ijednog traga o mom postojanju

bez četkice za zube
i samo poruka
praznina koju sam nekad zauzimala
počela se ispunjavati ljubomorom

i nepomičnim gledanjem u prazno
slijedila sam te
cijelim bićem
nevidljiva ali puna ljubavi

nisi me razumio već ucjenjivao
moj izbor je poznat
ti danas proučavaš
niz nepoznatih imena

i vrebaš
i suočen si
sa strašnom pomisli
da mi ne značiš ništa

kažnjen si strašću svoga ega
a ja ću se jednom pojaviti
kao slika u okviru
i upitati te
jesi li za jednu vožnju

Golem komad zemlje
drveće kuća livada
i jedna divlja rijeka
tu sjedimo

i ne znamo
da nemamo riječi
čemu uopće započinjati
dijalog

želio si da pišem
o svijetloj budućnosti bez tuge
da spavamo potpuno sigurni
jedno uz drugo

makar samo te noći
pred kraj događalo se
da se osjećam suvišnom kao da je
netko treći između nas

ostavljala sam tu sumnju
neka uvijek bude
zabluda u koju ću
vjerovati

utapala sam se
u tvom kretanju
noseći svoje sjeme radosti
samo da svjetlost ostane našemu snu

dolazim niotkuda
odlazim nikuda
vječnost počinje
ovdje i sada

vječnost moje boli
nikada nisam ništa govorila
sada vrištim
danima

Tko ti kuha
tko ti pere čarape
izrabljivana sluškinja koju ne plaćaš
kad ti se žena vraća

nisi sposoban
vidjeti istinu
dobivam li krevet
tako je to s muškarcima

uvijek biraju
i uvijek donose odluke
što nudiš

kada
gdje
kako

tako opipljiv užitak
za svoje stavove uvijek dobivaš potvrdu
usnama pronalazim tvoje
noktima ti istražujem kožu

satenska je
savršenstvo minijature
navodiš me
na što

možeš otići
jer muškarci to mogu
jednostavno otići

ja sam osoba
a ne utjelovljenje žene
krhke nedužne ženstvenosti
i ne volim politiku u svom krevetu

ona je svugdje gdje je moć
sljedeći put mogu birati
s pojačanim užitkom prijestupnice
moja bivša ljubavi